Svjedočanstva molitelja

Svjedočanstvo moliteljice iz molitvenog vijenca iz Župe Svetog Mihaela arkanđela, Cerna
U našoj župi molitveni vijenac je nastao prije pet godina. Bilo je to na inicijativu pokojnog župnika. Kao danas se sjećam kako mi je u ruku dao papir na kojem je pisalo O Molitvenom vijencu.  Na početku je pristupilo desetak obitelji, ali kako smo započeli sa misama i klanjanjem, tako je broj molitelja rastao. Kad imamo misu i klanjanje na nakane Molitvenog vijenca, to su za mene posebne pripreme, nešto posebno.Trudimo se da bude svečano i lijepo, i zaista tako i bude.

U naše nakane obavezno smo uključili molitve za duhovna zvanja s obzirom da naša župa dugo nije dala svećenika. Među prvima su se u molitveni vijenac uključila dva mladića, zrele osobe. Jedan od njih se prošle godine pridružio redu svetog Dominika. Nadamo se da ćemo uz Božju pomoć i pomoć naše drage Gospe imati dominikanca. Zahvalni smo Gospodinu zbog toga i jako sretni.  

U mojoj obitelji svi znamo kad je naš molitveni dan. Ako nemamo priliku zajedno moliti, onda mama posti i moli, a kad prilike dopuste, onda to činimo zajedno. Posebno nas raduju naša hodočašća na koja se rado odazivamo ako ima bar mala grupica koja bi pošla. Svako naše hodočašće za mene je posebno. Uvijek imam razloga ponovo poći i osobno zahvaliti, našoj dragoj Gospi, Svetom Josipu ili našem dragom blaženiku Alojziju Stepincu. Tu su molitve, nakane i zahvale, a svi smo u potrebi.

Sretna sam što je moja obitelj u molitvenom vijencu i što smo pod Gospinom zaštitom, da nas ona štiti i vodi pravim putem, a danas nam je to još više važno, jer živimo u vremenu kada nam treba zaštita Kraljice obitelji.

Svjedočanstvo moliteljice iz molitvenog vijenca iz Župe sv. Franje Ksaverskog, Vugrovec
Prvi put sam čula za Molitveni vijenac Kraljice obitelji od kolegice na poslu davne 2001. godine. Svidjelo mi se što se od molitelja ne traži puno – potrebno je odvojiti samo dva dana svaki mjesec: jedan dan je moj molitveni dan, a drugi dan je zajednička misa za sve molitelje vijenca. Svidjelo mi se i to što svaki dan netko moli za mene i moju obitelj, a kad je moj dan, ja molim za sve. Budući da su uključeni svećenici i časne sestre, pomislila sam da to može biti samo dobro.

Tako sam se uključila u molitveni vijenac u Gajnicama u Župi svetog Josipa radnika. Bilo je daleko, sasvim na drugoj strani grada. Oko godinu dana nastojala sam ići na zajedničku svetu misu kad god sam mogla, sve dok i u našoj župi nije osnovan molitveni vijenac u ožujku 2002. Na nagovor gospođe Ane s Knežije, jedne od osnivačica prvog molitvenog vijenca, prihvatila sam vodstvo molitvenih vijenaca u našoj župi.

Kad sam prije četiri godine išla na tešku operaciju u kojoj su mi izvadili dvije trećine gušterače, slezenu i žuć sa kamenom, nisam se bojala jer sam sve predala u Božje ruke.Mnogi molitelji su molili za mene. Bog mi je dao dobre i stručne liječnike. Za manje od godinu dana sam prošla pretrage i operaciju. Poslije operacije nisam osjećala nikakve veće teškoće ni bolove. To pripisujem molitvama našeg molitvenog vijenca.

Od rođenja sam imala problema s vidom. U potpunosti sam vid izgubila u 42. godini života. Prihvatila sam to iz Božje ruke. Shvatila sam da ima ljudi kojima je puno teže nego meni. Naučila sam da se za sve dobre i vrijedne stvari u životu treba pomučiti. Primijetila sam da ni jedna molitva nije uzaludna. Mnogo sam puta u životu osjetila Božju prisutnost i zaštitu Majke Marije i svetog Josipa. Zahvalna sam što me vole i čuvaju. I nije važno što ne vidim, dok je u mom srcu svjetlo i dok su oni sa mnom.

Svjedočanstvo obitelji s malom djecom iz molitvenog vijenca Župe sv. Luke Evanđelista u novozagrebačkom naselju Travno
Našem molitvenom vijencu pristupilo je odjednom više obitelji s malom djecom. Prekrasno je nakon nekoliko mjeseci slušati mame kako jedva čekaju kada će doći njihov dan molitve.Tata jedne obitelji kaže da ih je „obveza“ iz molitvenog vijenca potaknula da i djeca počnu moliti krunicu Božjeg milosrđa. Mame su pretežno one koje idu na misu i mole krunice. Ako je jedna u nemogućnosti izvršiti molitvene obveze na „svoj“ dan, onda se mijenja sa drugom moliteljicom za „njezin“ dan.

U našoj obitelji posebno se utječemo Gospi da nas zaštiti od svakog zla. Naša Gospa nam je na našu iskrenu i usrdnu zamolbu isprosila gotovo trenutno ozdravljenje djeteta, bebe stare tek 14 dana, za koje su liječnici pretpostavljali da je doživjelo izljev krvi na mozgu. Otac obitelji svako jutro školarce na putu do škole potiče da izmole jednu Zdravo Mariju, a naša najmlađa članica je istu molitvu molila čim je počela sastavljati riječi u rečenice, i prije 2. rođendana. Svake večeri se trudimo uz zapaljenu svijeću moliti ili školarci čitaju naglas Sveto pismo. Ponekad nam je teško moliti zajedno. Ponekad zaboravimo! No, uvijek se iznova trudimo biti ipak ustrajni jer smo pozvani da vratimo molitvu krunice u obitelji. Djeci pokušavamo posvijestiti živog Isusa, da je On uvijek s nama: u našim životima, u našem domu, u vremenu i prostoru.

Na naš dan u molitvenom vijencu oba roditelja sa najmlađom članicom idu na misu. Navečer molimo zajedno Gospinu krunicu; školarci po deseticu pa se idu spremati za spavanje, a roditelji izmole molitve do kraja iz molitvenog „zadatka“.

Lijepo je biti dio jedne velike obitelji koja se utječe Gospi-Kraljici Obitelji. Kroz molitvu i post u duhovnom boju postajemo kao neki njeni vitezovi.

Svjedočanstvo moliteljice iz molitvenog vijenca iz Župe Presvetog Trojstva, Slunj
Po dolasku iz Međugorja 2010.godine, ispraćeni pjesmom i molitvom hodočasnika prema Zagrebu, obećali smo Majci Božjoj Slunjskoj pjesmom i molitvom biti njeni apostoli .Od tada članovi  molitvenih vijenaca, mole  za svećenike, vjernike i nevjernike i za Domovinu. Krenule su molitve krunice, svete  mise i klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom  u  staroj i vremešnoj crkvici svetog Valentina  kao i  svete mise Presvetom Srcu Isusovu na prve petke u mjesecu.

Rado smo krenuli na hodočašća u Krašić i Mariju Bistricu i na duhovne obnove u Remete i zazivali Majku Božju Remetsku da bude uz nas Hrvate, uza sve kršćane, ma gdje bili, uz našu djecu. Molili smo i za neprijatelje. Poklonili smo se Krvi Kristovoj u Ludbregu, ponizno obavili Križni put prema crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Molimo iz dana u dan da Bog spasi i bude milosrdan rijeci putnika koji svaki dan stižu pred lice Njegovo. Molimo za svećenike da ne posustanu, da im Bog udijeli snage da vode svoja stada mala. Molimo i za sve one koji lutaju u ovoj mračnoj šumi, da ih Bog izvede na svjetlo svoga lica.

Gospa nam poručuje da se ne umorimo i da žarko molimo jer velike su potrebe. Molitvom smo dobili  snagu i nadu za velike milosti koje će nam Bog sigurno dati.Samo trebamo moliti i moliti i zahvaljivati Bogu  i Majci Božjoj. Kraljice Obitelji, molimo te za  obitelji našega naroda. Čuvaj ih i brani!

Svjedočanstvo moliteljice iz molitvenog vijenca iz Župe Rođenja Isusova, Kajzerica, Zagreb
Zagrepčanka sam s dugim stažem života u inozemstvu. Bila sam majka, domaćica, odgojiteljica, vjeroučiteljica. Suprug je radio, no unatoč mnogim izazovima, naša obitelj je zadržala sakramentalni život. Između boravaka u inozemstvu, boravili bismo po dvije do tri godine u Domovini. I to je bio izazov. Zagreb i Hrvatska koje bismo ostavili i one koje bismo zatekli nisu bili jednaki. Crkva i vjera jedine su bile stalne. Naučili smo se seliti, iz grada u grad, ali i unutar vlastitoga grada. Tako smo se 2001. na kraće skrasili na Remetama. U župi je tada djelovao divan, svet svećenik otac Đuro. Od njega sam čula za Molitveni vjenčić. Odmah sam mu pristupila, počela moliti, pomalo se odricati umjesto posta….

I to je neko vrijeme trajalo, dok opet nismo otišli u inozemstvo, ovog puta u Južnu Afriku, i tamo se zadržali pune četiri godine. Nova zemlja, sve novo, u borbi za prilagodbu, nekako sam zaboravila na svoj dan u vjenčiću. Malo-pomalo, žar se počeo gasiti. „Knjižicu“ sam negdje dobro spremila. Nakon četiri godine vratili smo se u Zagreb, pa opet pošli u inozemstvo i opet se vratili. Počeli smo živjeti na Kajzerici. Opet nove prilagodbe, problemi sa zdravljem i sve ono što život nosi. U svibnju 2014. odlučila sam poći na hodočašće u Mariju Bistricu. Pročitah da ga organizira Molitveni vijenac Kraljice obitelji. Nešto mi je zazvonilo nakon toliko godina. Odmah sam se prijavila i brzo počela prekapati po kutiji sa svom silom pobožnih predmeta i ponosno pronašla „knjižicu“ svoga remetskog vjenčića. Imena mi više nisu ništa značila, kao ni lica. Sjećala sam se mutno dobrog oca Đure. I tako sam pošla na hodočašće ponosno držeći svoju „knjižicu“ u džepu, bila sam sretna da nekome pripadam, iako sam potpuno zapustila molitvu i post za svoj dan. Pade mi na pamet potražiti ljude iz remetskog vjenčića. I tako sam pristupila dvjema ženama koje su nosile skromno izrađen natpis. Nisam ih prepoznala, no upitala sam ih: „Sjećate li me se možda?“. Jedna od njih mi kaže: „Inga, mi cijelo vrijeme molimo za tebe“. To je bio za mene nevjerojatan šok.

Nešto se u mojoj duši pokrenulo. Ganula sam se do suza. Netko za mene moli i posti punih 10 godina, a da ne zna gdje sam ni što radim. U tom trenutku istine koji mi je priredila naša Dobra Majčica, vidjela sam kako je moja obitelj izbjegla mnoštvo vrlo opasnih situacija na ulicama Johannesburga, kako mi je čudesno spašen vid i još mnogo toga. Od tog susreta u Mariji Bistrici vratila sam se molitvom i postom u molitveni vijenac, od sada u kajzeričkom vjenčiću. Danas kada molim, čitam svako ime na „cvijetu“, jer svaka ta osoba potrebita je molitve, svaka ta osoba moli za mene.

Svjedočanstvo ozdravljene pri molitvenom vijencu iz Župe Marije Pomoćnice, Knežija, Zagreb
Moj susret sa Molitvenim vijencem Kraljice obitelji počinje u vrijeme pripreme za ulazak u zajednicu Cenacolo. Naime, nakon četiri godine provedene u ovisnosti, nakon pakla droge i nekoliko neuspjelih pokušaja liječenja, došla sam do zida.Trebala sam ući u zajednicu Cenacolo i taj period pripreme za mene je bio jako težak.Tada se za mene svojom molitvom i 40-dnevnim postom zauzela zajednica MVKO. Sjećam se razgovora sa salezijancem, don Josipom Stepanom, i njegovih riječi ohrabrenja te strpljivosti i ljubavi koje je imao za mene unatoč tome što sam ja još uvijek mentalno bila u zlu. Govorio mi je da će Molitveni vijenac i dalje moliti za mene. Sva ta molitva i post, koji je učinjen za mene, imali su veliki učinak, te sam napokon ušla u zajednicu Cenacolo.

Put u zajednici nije bio lagan.Sam ulazak u zajednicu nije bio garancija da ću se spasiti i da opet neću pobjeći.I tu sam ponovo osjetila da drugi za mene mole. Bogu hvala, u zajednici sam ostala.Tamo sam susrela živoga Gospodina. Molitva pred Presvetim mi je najviše pomogla da se promijenim. I u najtežim trenucima najljepše je bilo kleknuti pred Gospodina, isplakati se, ali i krenuti dalje; osjetiti snagu i ljubav koju mi Isus daje da idem naprijed.

Nakon četiri godine puta, u zajednici sam susrela i svog sadašnjeg supruga. On je isto bivši ovisnik i napravio je put u zajednici. Danas imamo četvero djece i zajedno smo na putu vjere, svjesni da bez Boga ne možemo i to je ono što prenosimo i svojoj djeci. Svake godine odlazimo u Međugorje zahvaliti Gospi što nam je pomogla pronaći pravi put.

Zahvalna sam dragom Bogu što me spasio; hvala Molitvenom vijencu i hvala svima koji su molili za mene! Hvala i mojoj majci koja je podnijela veliku žrtvu, ali sretna sam što je i ta njena molitva i žrtva donijela veliki plod: moj oporavak i povratak na pravi put.